Ko to more platit?
Odavno nisam spavala pod šatorom. I to dvije noći. Još najavljuju pljuskove. Što mi se može dogoditi? Da pokisnem i da se ne naspavam. Nakon cjelovečernje igre "nutra – van iz ruksaka " uspjela sam stvari svesti na jedan veći i jedan manji ruksak, s time da ne nosim šator jer će me udomiti Mirna i Juro. Došli su po mene i prije dva ujutro, točniji i od švicarskog sata. Jedan kombi i osobni auto. Mužu koji me dopratio, jedva sam zabranila da mi fore radi daje novce pred svima jer i onako već imaju dovoljno štofa da me zezaju. Doma mi nofce ni štel dati.
I tako se nas pet planinarki (Karolina, Blaženka, Snježana, Mirna i moja malenkost) i isto toliko planinara (Jadranko, Dražen, Juro, Ivica K. i Ivica M.) potrpalo u aute i krenulo na Dane hrvatskih planinara - Mosor 2015. Za volanom u kombiju Jadranko, a u autu Ivica. Juro, Mirna i ja na zadnjem zicu. Uglavnom mi je zlo kad se vozim otraga. Naprijed su uglavnom klimatali glavama i spavali svi osim šofera. Mirna i ja smo pričale. Ne bi ni primjetile koliko je vremena prošlo da nije ovaj naš kombi počeo vozit u krug; jedan, dva, tri, četiri, pet krugova, koji vrag? Jadranko u Kninu vozi krugove po rotoru, a Ivica za njim, dok nije skužio da ga zeza i izašao iz rotora. Salve smijeha. Pa kaj smo već u Kninu, a nije mi stiglo ni biti zlo?
Blaga kišica je polako i uporno padala. U Splitu na parkirališu ostavili smo osobni auto i svi se kombijem vozili još nekoliko kilometara do kamenoloma gdje smo ostavili dva Ivice i Rokija koji su izabrali dužu turu da preko Debelog brda, Konjevoda, Ljubljana, Velikog Kabla dođu do pl. doma Umberto Girometta gdje ćemo biti i mi i gdje je predviđeno kampiranje.
Pošto je kiša i dalje padala još smo se neko vrijeme razvlačili po kavama, nadajući se da će prestati a onda polako krenuli put podmosorskog sela Sitno Gornje, koje je nekih dvadesetak kilometara udaljeno od Splita. Na kraju sela je parkiralište gdje smo ostavili kombi, natovarili ruksake na leđa i na prsa, a i u ruke. Krenuli smo se uspinjati izgrađenom i uređenom stazom (malo me podsjetila na Premužićku) put planinarskog doma. Raspoloženje je unatoč teškom teretu bilo veselo i glasno. Vrijeme je bilo taman, kiša je stala, sunce još nije zagrijalo, što nam je odgovaralo. Putem smo stizali planinare iz drugih društava. Za nekih otprilike sat vremena popeli smo se do planinarskog doma kraj kojeg je jedan mali mago mirno pasao travu i nije nas zarezivao ni pola posto. Spustili smo se na livadu Ljuvač ispred doma i bacili se na postavljanje šatora u borovu šumarku. Okolo je bilo već dosta šatora. Jurin je šator kraljevski, za četiri osobe s predsobljem. Kad smo ga počeli dizati zanemarili smo da će nam trebati prostor za predsoblje i gradnja je završila devastiranjem susjedovog dvorišta kojemu smo gotovo zatvorili ulaz. Šalili smo se cijelo vrijeme misleći da u šatoru nema nikoga al uskoro se iz njega stao izvlačiti susjed. Počeli smo se ispričavati što smo se toliko raširili, ali najbolju ispriku i utjehu mu je pružio Jurin vrhunski bermet pa smo uskoro postali najbolji susjedi. Svi smo digli šatore i uskoro je pao dogovor da idemo u hodnju. Napunili smo ruksake okrepom i složno krenuli za našim vođom Jadrankom u namjeri da danas ne idemo na neki zahtjevniji uspon jer nismo noćas baš dobro spavali, a i put je učinio svoje.
Kako smo ostavljali dom za sobom, prolazili smo nepreglednim krškim predjelima obraslim makijom, obojanim raznim bojama, naročito ljubičastom, plavom i žutom bojom planinskog cvijeća u cvatu; kadulje, zvončića, majčine dušice, pelina, iva trave i drugih kojima ne znam imena. Tisuće cvjetnih glavica gledale su nas kako prolazimo i opijale su nas svojim božanskim aromatičnim mirisima. Uskoro nam se u daljini ukazao najviši vrh Mosora Veliki Kabel. Jadranko je predložio da bi ga mogli ispenjati danas kad smo već došli dovde, a i da se sutra ne vraćamo istim putem. Jedan dio planinarki je rekao da nema šanse. Nakon još malo hodanja valjda je i ova besplatna aromaterapija učinila svoje, skršila otpor umornim planinarkama, digla im moral te su i one pristale da odemo na vrh. I tako smo se hlađeni burom, povremeno zaklonjeni oblacima, bez velikog napora uspeli na najviši vrh Mosora, Veliki Kabel (1339 m) na kojem su nas čekali Ivice i Roki.
Na vrhu se nalazi veliki križ, a tu je i kontrolna točka HPO-a. S njega se pruža prekrasan pogled na greben Mosora i sve njegove vrhove. Popili smo bermet, prezalogajili, pofotkali se i udarili žig. Ivice i Roki su na svojoj putešestviji uspjeli poprilično pokisnuti, ali su zato svoje knjižice obogatiti sa puno više žigića dok smo mi ispijali kave i čekali da kiša stane. Na kraju smo se zadovoljni i obogaćeni spustili do kampa gdje nas je organizator častio sa finim fažolom ili manistrom na pome, po izboru. Ovdje nam se pridružio i naš predsjednik Igor sa prijateljem Krešom kod kojeg je na ljetovanju s obitelji. Digli su šator, sutra će s nama u hodanje.
Obavili smo higijenu i presvukli se za planinarsku noć. Na livadi kraj kampa dignuta je pozornica. Mala grupa glazbenika izvodila je prekrasnu etno glazbu. Dominirali su zvuci sopila i mjeha te milozvučan glas mlade djevojke koja je poput mitske pastirice svojom čarolijom vabila nadnaravne sile. Bilo je poprilično hladno i nekolicina planinara počela se ljuljati u ritmu muzike. Nagovarala sam bezuspješno druge i na kraju se sama pridružila. Uskoro su počeli izvoditi neku staru ilirsku pjesmu pjesmu za prizivanje kiše, valjda sami ne vjerujući u njenu djelotvornost. Ali ko za vraga nije prošlo dugo prizivana kiša je počela padati i mi smo pobjegli u kamp. Cijelu je noć pljuštalo i puhao je vjetar. Majica koja je ostala na „štriku“ zabunom je ostala vani i sad ju sigurno vija po cijelom kampu. Nisam mogla zaspati, šatori uokolo nadimali su se od hrkanja. Šator nije promočio, hrkanje se počelo gubiti u daljini, sve je utihnulo, zaspali smo.
Iduće jutro raščupani i razbarušani izvlačili smo se iz šatora. Majica je visila netaknuta, oprana, omekšana, suha i mirišljava. Ko je vidio prati veš? Treba ga samo objesiti na štrik i otpjevati pjesmicu za dozivanje kiše. Obavili smo jutarnju higijenu, neizostavnu tjelovježbu, pozdrav suncu, skupni doručak na pribavljenim klupama. Odlučili smo čitav dan provesti u planini i uživati. Cilj današnjeg uspona je vrh Kozik (1319 m) ili kako ga u narodu zovu Sv. Jure (zaštitnik Poljica). Veseli, puni lijepih utisaka od jučer uputili smo se prilično zahtjevnom stazom. U kratko vrijeme morala se prevladati dosta velika visinska razlika. Neki su bili brži, neki malo sporiji. Na djelo je došla planinarska etika. Sačekivali smo one sporije i nije nam teško padalo. Staza je djelimično natkrivena drvećem i mada je bilo sunčano hodali smo po hladu. Čekajući, pijuckali smo, pojeli ponešto i zapjevali. Atmosfera je bila vrlo ugodna i opuštena, ta nikuda nam se nije žurilo . U jednom se ruksaku pojavio nepoznati objekt koji vlasnicu nije baš previše oduševio jer joj je otežao uspon. Da nije opet neka čarolija male pastirice kojom joj netko poručuje nešto? Kad smo došli do najgornjeg dijela staze pojačali smo oprez jer se cijelo vrijeme hoda po grebenu koji vodi na sam vrh.
Na vrhu se nalazi mramorni križ i rimokatolička crkvica Sv. Jure koja je posvećena njenom zaštitniku. Tu se svake prve nedjelje u 7. mj. služi misa. S vrha se pruža veličanstven pogled na sve četiri strane svijeta, sa zapadne strane na sve mosorske vrhove, s južne strane srednjodalmatinski otoci pa čak i Pelješac, Korčula i Vis. Na sjeveru se vidi Zagora i planine BiH Čvrsnica i Vran koje ćemo uskoro pohoditi a na istoku prekrasan kanjon zelene Cetine i njeno ušće u Omišu.
Zadržali smo se tu meditirajući, ležeći na suncu, zahvaljujući Bogu što nam je dao da se ove ljepote nauživamo i pitali se u sebi, a onda glasno: Ko ovo more platit? Već je bilo kasno kad smo se spustili. Nakon večere i druženja polijegali smo dosta rano zabundani u vreće jer je noć bila hladna.
Zadnji dan počastili smo mišiće kupanjem u Sumpetru dok su dva Ivice vrijedno osvajali Omišku Dinaru a kasnije nam se pridružili. Oni kojima je more bilo prehladno pripremili su nam fini roštilj u konobi šjor Vlade, inače službenog fotografa Festivala omiških klapa, a kod kojeg ljetuju Igor i Maja i male planinarke Zrinka i Lara. U domaćoj atmosferi naše zgodno društvo zaokružilo je izlet koji će nam zauvijek ostati u lijepom sjećanju.
Zdenka Lehpamer Karača
