Izvještaji s izleta :: Crnopac i Visočica

Vraćajući se u petak s Mediterana kojeg sam ostavio na ugodnih dvadesetak stupnjeva a samo sat vremena nakon toga vozio sam se kroz snježnu Liku. Temperetatura se spustila ispod ništice, padao je gusti snijeg s jakim udarima vjetra.

Početak liči na putopisni vremenski izvještaj ali kad kroz sve to prolazite onda je teško zamisliti da će te sutradan putovati istim pravcem i penjati se prema Crnopcu i Visočici...

Slao sam poruke na nekoliko adresa, pokušavajući  alarmirati kakvo je vrijeme. Odgovarali su mi otprilike: „Sutra je novi dan Ivo“.

Nisam im baš vjerovao, izgleda da ja polako izlazim iz klase vječitih optimista.

Ipak sam sutra rano ujutro bio za volanom jednog od tri automobila koji su krenuli na još jednu velebitsku avanturu. Prvi dio puta magla koja nije obećavala ugodan dan za penjanje.

Kako smo se više približavli našem prvom odredištu slika je bivala sve jasnija i ugodnija. Magli ni traga, kao da ju je rastjerao jaki vjetar.

I tako se nas 12 uputilo prema prvom odredištu Crnopcu. Potpuno je vedro, sunce sija ali malo manje grije jer puše prilično hladan vjetar. Gazimo ostatke jučerašnjeg snijega, dugo hodamo kroz bukovu šumu a po nama iz vedra neba pada kiša i k tomu još ledena.

Doživjeli smo tako još jednu varijantu kiše iz vedra neba. Jučerašnji vlažni snijeg po drveću se preko noći smrznuo i sad se otapa. A mi baš u to vrijeme idemo prema Crnopcu sa sjeverne ličke strane. To se zove peh.

Brzo smo se dogovorili da u ovakvim uvjetima odustajemo od planirane rute preko Staze malog princa pa onda na vrh. To bi hodanje u ovakvim uvjetima trajalo valjda desetak sati i tko zna s kakvim ishodom. Jedna od težih staza, a dodatna nepogodnost  bila je i smrznuti snijeg po dijelovima do kojih nije dopiralo sunce.

Stigli na vrh, a pogled puca na sve strane, vidljivost kakva se rijetko viđa i doživljava.

I najnevičniji fotografi i slabašne spravice mogli su raditi odlične fotografije.

A vitar puše... puše nemilice probija do kostiju, ruke se grče od hladnoće. Blago onima koji su ponijeli i rukavice. Ja nisam bio među njima.

Čim se skloniš ili kreneš južnom, morskom stranom sasvim drugi ugođaj.

Ostavili smo Crnopac zadovoljni, veseli i na vrijeme krenuli prema našem prenoćištu kod čuvenog Prpe u Baške Oštarije. To vam je skoro drugi kraj Velebita. Kako sam putovao s iskusnim planinarima nisam se brinuo oko takvih sitnica gdje se što nalazi i vjerojatno su im moja pitanja i komentari bili smješni.

O Prpi i njegovom planinarskom domu, bolje reći skupini bungalova u bukovom šumarku mogla bi se napisati podulja priča. Ukratko, atmosfera kakva se samo može poželjeti nakon ovakva dana. I kad još Igor za dvadesetak minuta skuha grah i kobasice onda je to fantazija. Naravno, to ne bi bilo moguće da Zvonko nije pripremio temeljac i spakirao ga sinu u strošak da sutradan nahrani gladne planin(ar)ske vukove.

Mislite da naš Nuno Velebit nije bio taj vikend na svojoj planini. Naravno da je bio, samo po nekim drugim stazama s one južne morske strane. Njegova ekipa od devet članova na konačištu je kod Prpe. Čini se jedino da mu je omrznuo naziv „velebitski tigar“. Ja se nadam da to neće duže trajati, jer sam se baš bio navikao na taj termin.

Druženje ugodno, razgovaramo, pjevušimo, brže pa laganije, tiho pa sve glasnije.... sve dok nam se glavne pjevačke perjanice nisu upustile u raspravu oko ritma i tempa popevki. Treba li sporije ili brže? Pala je i zanimljiva teorija o bržem pjevanju.

Krivi su muzikanti koji su doslovno shvatili proporcionalnost između broja otpjevanih pjesama i šuškavih novčanica koje se zadijevaju na instrumente. Dakle, što brže pjevaš, više pjesama otpjevaš i...

Ja pak mislim da je techno kriv za sve pa i za ubrzavanje popevki.

Velebitska bura je cijelu noć zavijala u Prpinom gnijezdu. Većina je ipak dobro spavala, poneki su se žalili na hladnoću ali su se sutradan mogli dobro ugrijati na usponu na Visočicu. Ni zimski uvjeti ni sve jači vjetar nisu nas omeli. Do vrha nas je pratila magla a kad smo se uspeli do kraja kao da nas je vila velebitska htjela nagraditi, rastjerala je gustu maglu i otvorila nam vidike na sve strane. 

I tu prestajem s pričom. Oni koji žele još potpunije doživjeti naše ugodno putešestvije neka pogledaju (ili su već vidjeli) fotografije i nadodaju još koji dojam i slovo. Slika ipak govori tisuću riječi.

Ivo Karača

Crnopac i Visočica (08. - 09.10.2011.)

Objavljeno: 17.10.2011. | Posljednja promjena: 26.03.2021.
Prijavite nepotpune ili netočne informacije

Izvještaji s izleta

Bojin kuk

Bojin kuk

Odluka da li krenuti u Sloveniju ili potražiti neko domaće odredište za naš društveni izlet u prosincu bila je dvojbena. Situacija oko COVID-a 19 i neizvjesnost koju je zaoštravanje mjera prouzročilo ponukala me da umjesto Vojkove koče i vrha Pleša (1262m) na Nanosu kao i ljubljanskog adventa u povratku ipak planiram izlet na Južnom Velebitu. Svi koji ste bili dio izleta vjerujem da ste pratili prognozu koja nam do petka nije bila naklonjena. Srećom, po ne znam koji put, naša se odlučnost da ne ostanemo kod kuće isplatila.

Vražji prolaz kroz kišu

Vražji prolaz kroz kišu

U 6 ujutro me probudila tutnjava kiše koja je lijevala kao iz kabla i čini se da govori "Kuda vi idete?!". Mi idemo u Vražji prolaz. Vodim Encijane, male planinare i njihove roditelje. Napokon smo nakon godinu i pol uspjeli organizirati izlet autobusom. Iako interes za izlet nije bio prevelik bilo mi je žao otkazati zbog onih koji su se prijavili i željno iščekivali ovaj izlet.

Zavižan - zima 2020.

Zavižan - zima 2020.

Protekli smo vikend proveli na tradicionalnom zimskom izletu na Zavižan. Unatoč lošoj prognozi 15 članova odlučilo se na sve ili ništa. I isplatilo se, jer proveli smo predivna dva dana u ugodnom druženju u prekrasnom ambijentu. Bilo je odlično! Uostalom, može li na Velebitu biti ikako drugačije?

Jedan sasvim (ne)običan školski izlet

Jedan sasvim (ne)običan školski izlet

Moram biti iskren da sam se pomalo plašio kako će nam pomicanje sata prošle subote izazvati organizacijske probleme i da će polazak prema Starigradu kasniti zbog pospanaca. Dojmovi koje smo u svojstvu organizatora Opće planinarske stekli o vama polaznicima, ovim su se izletom samo potvrdili. Svi na vrijeme, svi spremni i očito je kako ste usvojili ono što sam nekoliko puta na uvodmom predavanju ponovio: doći na vrijeme, doći na vrijeme i doći na vrijeme. Potrebno je pohvaliti vaš odličan odaziv i pozornost koju iskazujete predavačima i vodičima na izletima. Hvala vam svima na tome!

Klek - kolijevka hrvatskog planinarstva i dom čudesnih bića iz bajki

Klek - kolijevka hrvatskog planinarstva i dom čudesnih bića iz bajki

Ove nedjelje 34 djece (s roditeljima čak 76!) u organizaciji HPD Jastrebarsko posjetilo je Ivanu Brlić Mažuranić i njenu kuću bajki u Ogulinu. U Ivaninoj kući upoznali smo i Bjesomara, bijesa svih bjesova. Bjesomar je bio dobar domaćin pa je svakome od nas otkrio njegove čudesne moći, od valjanja u blatnim lokvama, do pospremanja igračaka. Za uspomenu poklonio nam je i sliku našeg čudesnog lika.

Zavižan - zima 2019.

Zavižan - zima 2019.

Pravi je gušt zimski uspon na Zavižan. Svaki me puta razveseli što baš svi, bez obzira na vremenske uvjete ili smjer uspona, jedva čekamo taj izlet. Ove je godine organizirana poprečna tura od Gornje Klade preko Jezera na Krasno. Vrijeme je bilo idealno. Pravi Velebitski koktel. Nisu nam trebale krplje. Uspon je trajao nekoliko puta po 2,5h :) Silazak nešto manje. Putem smo stali na par rakija-gemišt-sok pauza, kako to već treba biti. Muškarci su u svemu parirali ženama, iako im nije bilo lako.