Prije 20 godina sudjelovala sam na svom prvom zimskom usponu na Zavižan. Nisam ni slutila da ću godinama kasnije, svakim novim usponom proživljavati isto veselje kao i tada.
Malo je stvari u životu koje nam pruže toliko radosti bez da išta traže zauzvrat. Planina nas ništa ne traži, sav trud i pažnju dajemo mi. Svaki korak je naš, svaka pružena ruka, osmijeh i obzir prema ljudima i prirodi. I za to nas planina nagradi.
Pruži nam zrake sunca kroz ogoljele grane stare šume, sjaj sitnih kristala leda na mahovinom obraslom bijelom kamenu. Otvori nam prostor između neba i mora od kojeg se srce ispuni srećom i zahvalnošću što si živ i što si sada baš tu.
A ujutro, pred svitanje, dok se mjesec još sjaji nad Zavižanskom kosom, a zrake se sunca polako probijaju nad zaleđenim vrhovima, tišinu prekida samo zvonak pjev ptice koja se budi. To je planina, to je Velebit, to je Zavižan.
No, pored svih tih predivnih darova prirode, Zavižan je posebno mjesto na kojem se ljudi osjećaju dobro.
Čvrsto pružena ruka dobrodošlice članova obitelji Vukušić, nekada Ante, a danas Drage i Ivice trenutak je kada dođeš doma. Na mjesto na kojem se ljudi poznaju po imenu, gdje je stol u trenu pun delicija od svakoga za sve, mjesto gdje se godinama stvaraju prijateljstva za cijeli život.
Stajala sam na snijegu visine prvog kata kada nas je Dražen učio služiti se cepinom, vikala u maglu da dozovem prijatelja koji je kasnio za nama, prijatelja kojeg danas nema s nama, no uvijek ga se gore sjetim jer tu je bio sretan. Smijala se cijelu noć zbog spaljene jakne koja se sušila na kaminu nakon što nas je kiša namočila do kostiju, jela najfiniji roštilj s pogledom na Rožanske kukove, gledala predivne crveno žute zalaske sunca okružena vedrim, dragim ljudima.
Zavižan stvara neizbrisive uspomene, čuvam svaku od njih i veselim se svakoj sljedećoj!
Isto želim i vama!
Nikolina Vučinić
Zavižan
(07. - 08.02.2026.)
Izleti
// 07. - 08.02.2026. // 50 fotografija
