Sretan Božić i Nova godina
Sretan Božić i svako dobro u novoj 2026. godini svim planinarkama, planinarima i ljubiteljima prirode!
Prošlogodišnje osvajanje Grossglocknera potaknulo je u nama želju za još višim i još zahtjevnijim vrhom pa je logičan izbor bio Mont Blanc. Ekipa koja je tada osvojila najviši vrh Austrije ozbiljno je shvatila ovaj pothvat te smo sredinom lipnja počeli s kondicijskim pripremama.
U subotu, 12.kolovoza, osmorica velikih zaljubljenika u planine krenula su na dugo iščekivani put prema Chamonixu u Francuskoj: jaskanci Dražen Lovreček, Stjepan Volarić, Marko Mikloušić i ja, zagrepčani Ivan Lovrek, Darko Luš i Tomislav Šakić te đakovčanka Jadranka Vuković. Nakon 14 sati vožnje u kombiju punom opreme, vođeni kormilom našeg poznatog planinara Franje Novosela koji je ovaj put imao ulogu vozača i dežurnog zabavljača, dolazimo u Chamonix. Podižemo šatore u kojima ćemo boraviti idućih pet dana. Vrijeme nije obećavajuće. Kiša neumorno pada cijelu noć. Isto je i ujutro pa umjesto predviđene vježbe na ledenjaku obilazimo planinarski muzej, dućane i kafiće Chamonixa.
Ponedjeljak je donio ljepše vrijeme te krećemo na uspon. Pakiramo opremu. Treba dobro ocijeniti što je neophodno, a što može ostati u kampu kako se ne bi preopteretili i tako smanjili šanse za osvajanje vrha. U 7 sati Franjo nas ispraća kod žičare koja nas diže do stanice vlaka Bellevue. Njime nastavljamo put do Nid d' Aiglea na 2372 m. Dalje se moramo pouzdati u vlastitu snagu i mišiće. Snježna granica je dosta nisko pa već i na 2500 m ima snijega. Krećemo lagano da se ugrijemo i uskladimo disanje s koracima. Nakon dva i pol sata hoda dolazimo do doma Tete Rousso (3179 m) gdje ručamo i odmaramo. Kroz prozor promatramo ogromnu planinu nadvijenu nad nama kako polako izranja iz magle.
Oko 14 sati nastavljamo dalje. Staza postaje sve strmija i sve opasnija. Na nogama imamo dereze za lakše penjanje po zaleđenim stijenama i po snijegu. Moramo proći i kroz Kuloar smrti - mjesto na kojem sa stijena iznad nas velikom brzinom padaju sitni kamenčići. Znamo da kaciga glavu čuva pa ih stavljamo i što je moguće brže prolazimo kuloar. Penjemo se kroz stijene i osiguravamo pričvršćivanjem za sajle i klinove. Osjeća se manjak kisika. Tempo nam je sve sporiji s čestim odmorima. Dom Tete Rousso polako se gubi iz vidika.
Nešto prije 18 sati dolazimo u dom Goutier. Stojimo nad strmim stijenama kroz koje smo se popeli i divimo se promatrajući oblake koji su ostali za nama. U domu je velika gužva pa svatko traži bilo kakvo mjesto da sjedne i ispruži noge. Uspio sam se ugurati na stepenice. Osjećam tupu bol u zatiljku, nemam apetita i čini mi se da bi mogao zaspati stojećki - tipični simptomi visinske bolesti. Ništa neočekivano - ipak smo na 3800 m. S negostoljubivim domaćinom pokušavamo dogovoriti spavanje u sobama, ali sve je već popunjeno te smo osuđeni spavati u blagovaonici. U početku je postojala nada da ćemo možda dobiti spužve ili madrace, no kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve očitije da od toga neće biti ništa. Snalazimo se s onim što imamo - ležimo ispod stola, na stolu, na klupama, a neki čak i sjede jer nema mjesta za sve.
U 2 sata poslije ponoći pale se svjetla. Počinjemo se pakirati za uspon...
nastavak pročitajte u Jaskanskim novinama
Igor Plantaš
