Kada me pitaju "pa kako ti se da?" svima odgovaram isto. Zato jer volim. Zato što kroz planinarenje učim o sebi i drugima.
Dok hodam i uživam u zvuku šume, dok gledam odsjaj sunca na morskoj pučini i divim se bogatstvu koje me okružuje, uvijek me iznova motivira pogled na ljude koji koračaju oko mene. Ponekad se razočaram, ponekad i sama razočaram. No u tome i jest bit. Naučim, popravim, prihvatim, odbacim nepotrebno, shvatim što trebam. Zakoračim dalje.
Planina me uči da mogu hodati sama, ali i da dio puta moram dijeliti sa drugima. I kada nemam snage ja odlučujem je li stvarno dosta ili ipak mogu još malo. Podsjeća me da mogu predvidjeti, ali i da ne smijem pretpostaviti kako znam sve i da se uvijek od svega mogu i moram obraniti. Jer tada ću, ili zbog pretjerane samouvjerenosti, ili zbog silnog opreza, propustiti ljepotu.
A lijep je osjećaj kad zastaneš na stazi i uživaš u puckanju krošanja iznad sebe. Lijep je i osmijeh prijatelja koji ti pruži travaricu da te zagrije nakon što ti je, tebi neopreznom i naivnom, sa tih istih krošanja za vrat pala oveća hrpa snijega. Krošnje znaju biti takve. Privuku te, raduješ im se, a one ti pak prirede iznenađenje. No krošnje tada ostaju prazne i ogoljene. Sa tebe snijeg stresu tvoji koraci. Lijepo je toga biti svjestan.
Svojevoljno biram taj krug u kojem znam da sam do sreće koja me dočeka na vrhu, stigla vlastitim trudom, ponekad uz rizik, pokoju bol, često uz smijeh i pomoć prijatelja. Krug koji ću zatvoriti silaskom i ponovno zavrtjeti novim usponom. Svaki puta obogaćena za nove spoznaje i nova iskustva.
I zato mi se da. No dobro, i zbog travarice :)
Vidimo se na sljedećem izletu!
Nina
Nikolina Vučinić
Zavižan, zimski uspon
(09. - 10.02.2019.)
Izleti
// 09. - 10.02.2019. // 69 fotografija
