Već dulje vrijeme u glavama nekolicine jaskanskih planinara ideja je o usponu na najviši vrh Austrije, 3797 metara visok Grossglockner. Kao jedan od tehnički zahtjevnijih vrhova u Europi idealan je za testiranje vlastitih sposobnosti u visokom gorju.
Iako smo već dulje vrijeme znali datum odlaska na Grossglockner u organizaciji Vodičke organizacije Hrvatskog planinarskog saveza, ozbiljne pripreme su počele mjesec dana prije polaska. Prvo je trebalo pribaviti svu potrebnu opremu - užad, karabinere, pojas, dereze, cepin i dr. Nešto smo kupili, nešto posudili, no svi smo imali potrebno i mogli smo početi s pripremama. Srijedom popodne smo se sastajali kod predsjednika jaskanskog planinarskog društva i glavnog vodiča Dražena Lovrečeka da uvježbamo hodanje u navezu, naučimo vezati potrebne čvorove i koristiti opremu, a ujedno i da probamo Draženovo vino. Vrlo brzo smo svladali osnove, no znali smo da nas "gore" čeka puno opasniji teren od Draženovog voćnjaka.
U subotu, 23.07.2005. u 6 sati ujutro, petorica jaskanaca (Dražen Lovreček, Stjepan Volarić, Ivan Ašperger, Marko Mikloušić i Igor Plantaš) zajedno sa 25 planinara iz cijele Hrvatske kreću put Austrije. Nevolje odmah na početku, na granici sa našim dragim susjedima smo izgubili sat vremena čekajući rutinsku kontrolu. Oni koji su računali na spavanje u autobusu su se razočarali jer je bus bio mali, pun opreme i bez mjesta za ispružiti noge.
Oko 13 sati dolazimo do Heiligenbluta (Sveta krv), prekrasnog alpskog gradića u podnožju surove planine koja nas je čekala. Zbog izgubljenog vremena nismo se dugo zadržavali nego autobusom odmah krenuli do sat vremena udaljenog Franz Joseph hotela, od kuda počinje naš uspon.
Konačno smo ugledali onu planinu koju smo dugo čekali. Vidjele su se samo strme padine, no vrh je bio omotan gustim oblacima. Svi su imali podjednaku reakciju, u tišini vađenje nepotrebnog tereta (u Jaski smo ga smatrali potrebnim) iz teških ruksaka. Da znate samo kako vam rezervne hlače ili ona hrana kojom ste planirali počastiti prijatelje u domu odjednom postaju nepotrebne. Nakon pola sata krećemo s ruksacima na leđima, u majicama s kratkim rukavima iako je bilo dosta svježe, no poučeni iskustvom znamo da će vrlo brzo postati vruće.
Sa 2400 m spuštamo se oko 300 m na ledenjak Pasterze. Već je prošlo 15 sati, po svemu sudeći, doći ćemo u dom po mraku. Nakon sat vremena hoda po ledenjaku počinje nagli uspon po kameno-pjeskovitim serpentinama, te prva odustajanja. Dvojica se vraćaju natrag do autobusa, no nitko od jaskanaca ne posustaje. Oblaci se sve više nabiru i počinje padati lagana kiša, kamen postaje sklizak. Tu su već počela preispitivanja samog sebe, vlastitih mogućnosti, ali idemo dalje.
Nakon sat vremena dolazimo do drugog ledenjaka. Kiša pada sve jače i nemamo previše vremena za odmor. Brzo stavljamo dereze, oblačimo pojas, cepin u ruke te se navezujemo po trojica ili četvorica u navez radi osiguranja od odsklizavanja niz ledenjak ili pada u pukotine u ledu. Hodamo korak po korak, oprezno, teren postaje sve teži, no barem je kiša prestala padati. Osjeća se manjak kisika i umor nas obuzima sve više. Razgovora je sve manje, samo koncetracija na duboko disanje, udah pa izdah. Nakon višesatnog hodanja ugledali smo dom koji se činio tako blizu, ali trebalo je još dosta vremena da dođemo do njega budući da je svaki korak bio sve teži, a pred nama je bila visoka stijena na koju se trebalo popeti, pa sići na drugoj strani. Jak vjetar i snijeg otežavali su uspon. Ipak, oko 21 sat, po mraku, dolazimo u dom smješten na sedlu Adlersruhe (Orlov mir) visokom 3454 m.
Zbog visine osjećamo laganu glavobolju, reakcije su usporene, disanje ubrzano. Apetit je smanjen, no ipak smo pojeli toplu juhu da se okrijepimo nakon napornog dana. Svi smo legli vrlo brzo jer nas sutra čeka zahtjevan uspon na vrh.
Drugo jutro buđenje u šest, naspavali smo se, pomalo prilagodili na visinu i u 7 sati počinjemo uspon. Jutro je prekrasno, sunce sije, kristali snijega se sjaje, a mi u navezu lagano krećemo prema toliko željenom vrhu. Na početku se penjemo po snijegu, no ubrzo dolazimo do strmog uspona kroz stijene. Osiguravamo se vežući se za metalne šipke zabodene u stijene. Za sat vremena dolazimo do malog vrha s kojeg se vidi impozantni Grossglockner.
Tu dolazi najteži dio, treba proći dio grebena širokog oko pola metra, dugačkog nekoliko metara, a sa svake strane provalija od par stotina metara, zatim se popeti na strmu zaleđenu stijenu. Izgleda nepremostivo, ali cilj se sve više približava, a želja postaje sve veća! Za tridesetak minuta evo nas - Jaskanci na krovu Austrije i potkrovlju Europe! Malo sunce, malo oblaci, predivan pogled na snježne planinske vrhunce. U daljini se vide čak i Dolomiti, a mi slavimo, fotografiramo se i uživamo u postignutom cilju, naravno, sve to privezani za križ na vrhu.
Iako je oduševljenje veliko, osvajanje vrha tek je pola posla. Sada se moramo živi i zdravi spustiti do doma i dalje do Franz Joseph hotela, od kuda smo dan ranije krenuli. Nakon 7 sati hoda dolazimo do autobusa koji nas vozi do planinarskog doma gdje ćemo prenoćiti. Nakon fine večere primamo priznanja za osvojeni vrh i odlazimo u krevet. Sutradan turistički obilazimo Visokogorsku alpsku cestu (Hochalpenstrasse) i Heiligenblut, te se kasno navečer vraćamo u Jasku. Sve u svemu, jako lijep izlet i nadamo se ponovnom javljanju s nekog od planinskih vrhunaca.
Ovaj članak objavljen je u prvom broju Jaskanskih novina
Marko Mikloušić i Igor Plantaš
Grossglockner
(23. - 25.07.2005.)
Visoko gorje
// 23. - 25.07.2005. // 26 fotografija
