Priznajem, nakon zadnjeg sastanaka sve me nešto bilo strah da li ću moći kondicijski izdržati i proći planiranu stazu. Kako je ipak bilo kasno za izvlačenje spremam ruksak i nakon nekoliko slabo prospavanih sati eto me zajedno sa četiri kršna momka na putu za Sloveniju. Naravno da sam pola puta prespavala.
Dan je bio vedar i tik ispred nas obasjan suncem uzdizao se vrh Triglava. Pogled kakav se kažu, rijetko viđa. U tom trenutku nestalo je i ono malo nevjerice u mojoj glavi i znala sam da sam upravo tamo gdje i trebam biti.
Prema početnom programu započinjemo uspon od Koče pri Savici (653m). Lokalni planinar, markacist, upozorava nas kako se zbog nedavnog požara uzrokovanog gromom, dio staze na Komarči (2306 m) obnavlja, te je staza zatvorena. Ipak, odaje nam i to da radovi počinju od 8:00 h i ako prođemo prije njih možemo se popeti do vrha. Ne gubeći vrijeme stavljamo ruksake na leđa i oko 7:30 već smo u podnožju Komarče, kao ne vidimo zabrane prolaska i krećemo ka vrhu. Serpentina prva, serpentina druga, treća, nakon šeste više ih ne brojim i pokušavam disati što normalnije. Pravog li izleta, odmah na početku ispustiš dušu pa ti se sve ono što te čeka čini prava sitnica. Za nekih sat i pol ispenjali smo Komarču i uspeli se na iznad 2.000 m.
Doručkovali smo pored Crnog jezera i uživali u čistoći prirode Alpskih planina koje su nam tek otvarale svoja vrata. Sada kad ne znam kako da dočaram svu ljepotu kojoj smo bili svjedoci, potvrđuje se ona poznata izreka da slika govori više od tisuću riječi. Ali i ta je slika tek mali djelić mozaika cvijeća, kamena, šume, vode i neba.
Sljedeću kratku stanku radimo u domu kod Triglavskih jezera, upisujemo se u knjigu i krećemo dalje prema domu na Doliču (2164 m) gdje namjeravamo prenoćiti. Vrijeme nas je služilo cijelim putem do prijevoja kada se naglo počelo oblačiti i sve je ukazivalo na kišu. Neki od nas su i na samu pomisao na oluju sa zadnjeg mjesta u koloni nekim divnim čudom izbili na čelo u sebi ponavljajući jednu jasnu rečenicu: nemoj padat, nemoj padat, molim te samo nemoj padat…. A što ćete, nije mi baš bilo svejedno, prvi puta iznad 2000 i odmah u oluju nije bilo u mom planu puta.
Oko 16:00 stigli smo u dom na Doliću i pretekli kišu. Dom je opskrbljen svime osim vodom, što je uzevši u obzir lokaciju poprilično nelogično. Većina soba je popunjena i mi dobivamo pet ležajeva u potkrovlju. Popili smo si svak enega Zlatoroga i malo si pojeli, pa otvorili kartu da vidimo što smo prošli i kuda ćemo sutra. Jednoglasno smo odlučili da u slučaju stabilnog vremena krećemo prema vrhu. U noći je padalo, ali mislim da smo već tada za stolom znali da sutra osvajamo vrh Triglava.
Tako je i bilo. Unatoč magli i zbog nje slabe vidljivosti u 7:00 krenuli smo prema vrhu. Savladali prvi dio i stigli do table - 1h vrh Triglava. Da, 1h klinova, sajli i mokrih stijena. Da ne zaboravim dan hoda iza nas i pune opreme na leđima. I unatoč svemu u 12h bili smo na vrhu, punih 2864 metra. Jednom riječju: gušt. Neopisiv gušt i zadovoljstvo. Kako je Rolandu, Igoru i meni ovo do sad najviši ispenjani vrh slijedilo je vatreno krštenje. Da, da dobili smo po guzici. Zasluženo.
Budući da je vjetar dosta puhao i nije izgledalo da će se vrijeme popraviti nismo se dugo zadržavali, te smo krenuli dolje. O samom silasku nemam puno reći. Zbog magle vidika nije ni bilo, a oči su nam ionako bile usmjerene samo prema stijeni. Svatko od nas planinu je doživio na svoj način. Jedno je sigurno, osjećaj strahopoštovanja bio je jedinstven. Strahopoštovanje koje vrijedi ne samo za stijene Triglava, već i za sve ove vrhove koji nas okružuju. One već osvojene i one koji nas tek čekaju. Kada smo vođeni Štefom stigli i do posljednjeg klina sa vrha pojurili smo u dom na Kredarici na još enega Zlatoroga (to nam je postala praksa…). U domu smo se naravno upisali u knjigu i krenuli dalje. Čeka nas još nekoliko sati hoda do Alježevog doma.
Spuštajući se na niže visine ostavili smo za sobom vrh Triglava zavijenog u oblake. Sunce se polako naziralo i ispred nas otvarao se vidik na okolne nimalo manje atraktivne vrhove. Malo po snijegu, malo po kamenu pa po travi i eto nas u podnožju. Svuda okolo nas uzdižu se masivne stijene i jedna posebna. Ona kojoj se ne vidi vrh, ali mi znamo kako izgleda i što skriva. Vrh planine koja nam je pružila dva dana slobode i mira, a sav napor se zbog toga isplatio. Dražen bi rekao: "Poštuj planinu i ona će te sama pustiti k sebi". Nas je pustila i hvala joj zbog toga.
Nina
Triglav
(24. - 25.07.2004.)
Visoko gorje
// 24. - 25.07.2004. // 24 fotografija
