Sretan nam Dan Društva :)

Prije skoro 20 godina roditelji su me učlanili u planinarsko društvo, obukli me u preširoku šarenu jaknu, mrkva traperice do gležnja i poslali na planinarenje. Ne sjećam se detalja sa tih izleta, ne sjećam se jesam li nosila tenisice ili gojzerice, kakav sam imala ruksak. Mnoga lica ne mogu jasno razabrati. No sjećam se mirisa šume u jesen i lijepljenja otpalog lišća na blatne potplate, uspona po uskom utabanom putu na livadama Kleka. Straha koji me uhvatio na drugoj etaži piramide na Japetiću kada sam se prvi puta na nju uspinjala. Pogled kroz rupice na stepenicama podno nogu nije mi bio simpatičan. Tada sam prvi puta naučila da treba gledati gore i naprijed. Samopouzdanje me doduše držalo do vrha stepenica, nisam se usudila dalje od posljednjeg rukohvata. Jedno od lica na piramidi toga dana, saznat ću godinama kasnije, bilo je i lice mog budućeg životnog suputnika (i supatnika).

Sretan nam Dan Društva :)

Ta dječja planinarska aktivnost nije dugo trajala, no sjeme je bilo posijano. Krajem srednje škole, jedne večeri na radiju čuli smo obavijest da se u prostorijama iznad „Klare“ održava redovita skupština planinarskog društva. Pomislili smo, pa zašto ne? Živo se sjećam iznenađenih pogleda kada smo provirili iza vrata i upali na sastanak. Skupštinu smo prosjedili na klupici uz zid, ne zucnuvši ni riječi. Samo smo na kraju pitali koji je sljedeći izlet.

Život uz planinarenje razvio se sam od sebe. Ono je sada dio mene i mog načina života bez obzira na broj godišnjih uspona i visine vrhova. Planinarenje kao aktivnost danas prakticira velik broj ljudi. Mnogi planinare sami, planinare izletnički sa obiteljima. Poznajem dosta ljudi koji planinare i nisu članovi HPD-a. I volim slušati njihove priče, gledati fotografije s izleta. Razumijem da planinarenje nije nužno vezano za planinarsko društvo, niti treba biti, važno je samo da svi koji planinare poštuju vrijednosti i kodeks ponašanja u planinama.

Međutim, bez Društva koje čuva temelje i ideju vjerujem da bi se s vremenom izgubile te vrijednosti. A njih najslikovitije osjećam na Japetiću. Za vrijeme vikenda kada se gore ispremiješaju izletnici, obitelji, planinari, uvijek jasno raspoznajem one kojima je Žitnica dom. One stare i mlade planinare čija sjećanja čine taj Dom i naše Društvo. One koji će, i kada su jeli iz svog ruksaka, uzeti pladanj i odnijeti i tuđe čaše u kuhinju na pranje. One kojima gore nije gostiona, već oaza, one kojima su domari prijatelji, a ne samo ugostitelji. Jer Društvo je to koje je sagradilo dom, kroz godine stvorilo staze, koje održava piramidu, gradi mostove i uči nove generacije kako voljeti i sačuvati prirodu. Društvo je ono koje stvara nove uspomene svima nama. Društvo je meni omogućilo prve pobjede i vidike s piramide na Japetiću, omogućilo je to kasnije i mojoj djeci.

U današnjem brzom vremenu gdje na svakom koraku iskače „moje“, „tvoje“ biti dio grupe ljudi, dio Društva koje unatoč različitim svjetonazorima, karakterima, opredjeljenjima, ipak dijeli taj isti osjećaj jedinstva i svrhe, čini me ponosnom. Biti dio volontera koji bez ideje o vlastitoj koristi čuvaju lokalnu baštinu kako bi se njome mogle koristiti i generacije iza nas, mnogima je danas budalasto, naivno, patetično. E pa njima i takvima u inat! Radi balansa u svemiru 😊

Sretan Vam svima dan Društva HPD-a Jastrebarsko! Živili!

Nikolina Vučinić
Objavljeno: 16.11.2020. 17:49 | Posljednja promjena: 16.11.2020. 18:06
Prijavite nepotpune ili netočne informacije
Vaši komentari